Od sredine 19. stoljeća razvoj modernog oružja i medicine u borbi protiv tropskih bolesti omogućio je europskim istraživačima, misionarima i trgovcima odlazak u unutrašnjost Afrike. Njihovi izvještaji o prirodnim bogatstvima privukli su europske sile željne sirovina potrebnih za razvoj industrije. Tako je započela tzv. utrka za Afriku.
Izvještaji američkog istraživača Henryja Mortona Stanleya o bogatstvima uz rijeku Kongo stigli su i do belgijskog kralja Leopolda II., koji je angažirao Stanleya za svoje interese. On je na prijevaru dobio potpise lokalnih vođa za korištenje zemlje čime su stvoreni uvjeti za stvaranje Slobodne Države Kongo.
Na berlinskoj konferenciji (1884./85.) trinaest europskih zemalja i SAD dogovorilo je podjelu Afrike. Leopold je diplomatskim smicalicama dobio u osobni posjed ogromno područje Konga koje je bilo naseljeno s oko 20 milijuna ljudi, a prostiralo se na više od dva milijuna km2. Pod krinkom rada na dobrobiti lokalnog stanovništva i u svrhu znanstvenih istraživanja, Leopold i njegovi upravitelji brutalno su iskorištavali ljude i okoliš. Situacija se dodatno pogoršala izumom pneumatske gume 1887. godine, čime je porasla potražnja za kaučukom kojim je Kongo obilovao. Zbog kontole oružja i streljiva, koje je bilo skupo, vojnicima je naređeno da za svaki upotrijebljeni metak kao dokaz donesu šaku ubijene osobe. Međutim, vojnici su rezali šake živim ljudima kako bi opravdali korištenje metaka. Tu su praksu koristili i za kažnjavanje ljudi koji nisu isporučili zadane količine kaučuka.
Osvajački ratovi, eksploatacija, prisilni rad, kaznene ekspedicije, razmještanje stanovništva, epidemije i zapuštanje poljoprivrede rezultirali su smrću milijuna Kongoanaca. Pod pritiskom međunarodne javnosti, Leopold 1908. godine predaje vlast belgijskoj vladi. Kolonijalni režim nastavio je iskorištavati prirodna bogatstava, a neovisnost je stečena tek 1960. godine.
Mola i Yoko, žrtve zločina počinjenih u Slobodnoj Državi Kongo, oko 1900. godine.
