Načini izlaganja
Kuriozitet ili etnografski predmet?
Kategorizacija predmeta starosjedilačkih naroda bila je tijekom povijesti povezana s pojmovima rase i rasizma. U prvim susretima Europljana s ljudima drugih kontinenata, predmeti starosjedilačkih kultura doživljavani su kao čudni i egzotični. U vremenu istraživanja novih pomorskih putova, takvi predmeti dobivaju mjesto u kabinetima čudesa aristokratskih i uglednih obitelji koji su predstavljali mikrokozmos zrcaljen kroz predmete različitih kategorija: iz prirodnog svijeta, ljudske rukotvorine i znanstveni instrumenti. Poredani u sustave i hijerarhije trebali su omogućiti stvaranje enciklopedijskog znanja, dok su istodobno reflektirali religijska uvjerenja, svjetonazor, bogatstvo i status kolekcionara. U 16. i 17. stoljeću predmeti u kabinetima svjedočili su o putovanjima, razvoju trgovine i kolonijalizmu, a fokus sabiranja pomiče se od predmeta grčke i rimske antike na artefakte s područja izvan granica tada poznatog svijeta.
Tijekom 18. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva i konstituiranjem prvih javnih muzeja, mnoge zbirke kurioziteta postaju dijelom prirodoslovnih muzeja, u kojima su predmeti izvaneuropskih kultura kategorizirani i klasificirani prema Linneovom sustavu, a potom i Darwinovim evolucionističkim shvaćanjima. Predmeti izvaneuropskog porijekla sabirani su i unutar arheoloških i antropoloških zbirki te izlagani prema evolucijskim i difuzionističkim shvaćanjima. Razvojem etnologije i kulturne antropologije oni se izdvajaju kao predmet znanstvenog proučavanja i dobivaju atribut “etnografski”.
Friedrich Ratzel (1885-1890.)
Völkerkunde. 3 sv. Leipzig; Wien: Verlag des Bibliographischen Instituts.
Friedrich Ratzel (1844.-1904.) bio je njemački geograf i etnolog. Prema njegovom mišljenju, kontakti između skupina s različitim kulturama u mnogo su većoj mjeri zaslužni za nastanak novih kulturnih tvorbi nego autonomni samostalni razvoj (evolucija) unutar neke kulture.
Slika Zulu ratnika
Slika Zulu ratnika je iz knjige Fridricha Ratzela “Völkerkunde” iz 1890. godine, a u stalnom muzejskom postavu nalazila se od 1972. do 2024. godine. Brojne slike iz istog izvora korištene su za prikazivanje materijalne kulture i rasnih tipova u Muzeju, ali i u nastavi na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu do konca 1980-ih.
Umjetničko djelo, etnografski predmet ili suvenir?
Prema zapadnjačkim kriterijima vrijednost izvaneuropskih predmeta proizlazila je iz njihove autentičnosti, a to je značilo da su morali biti stari, raritetni i u funkciji u izvornoj zajednici te posjedovati duhovnu ili simboličku svrhu. Drugi kriterij se veže uz europsku modernističku estetiku početka 20. stoljeća inspiriranu vizualnim obilježjima “primitivne umjetnosti”, što je pridonijelo njezinoj popularnosti, ali i stereotipizaciji. Pojam “primitivna umjetnost” odnosio se na ruralno, bezimeno stvaralaštvo afričkih, oceanijskih i naroda dviju Amerika čijim se glavnim karakteristikama smatrala ahistoričnost, egzotičnost i izvornost. U etnografskim muzejima ti su predmeti bili klasificirani prema etničkoj pripadnosti i u kontekstu pojedine kulture. Prekategorizacijom “etnografskih” predmeta u “umjetničke” oni se izdvajaju iz konteksta značenja i prikazuju po estetskom kriteriju i univerzalnim značenjima.
Od 1950-ih nadalje zbog razvoja masovnog turizma i rasta dijaspore dolazi do potražnje i konstruiranja novih tipova predmeta inspiriranih tradicijom koji se proizvode diljem svijeta i namijenjeni su tržištu. Jedni smatraju komercijalizaciju umjetnosti negativnom pojavom te je pogrdno nazivaju “turističkom”. Drugi, pak, misle da je ona neophodna za opstanak tradicionalnih stilova i kreativnosti te da je i za te predmete potrebno utvrditi povijesni kontekst, kao i potaknuti preispitivanje kategorizacija povezanih s kolonijalnim shvaćanjima.
Pomama za afričkim kulturama
Pojam “negrofilija” opisuje pomamu za afričkim kulturama koja je zavladala među avangardnim umjetnicima i boemima u Parizu 1920-ih godina. Tada je skupljanje afričke umjetnosti, slušanje crnačke glazbe i plesanje s “crncima” bio znak modernosti i mode. Međutim, osjećaj straha ili prijezira prema ljudima iz Afrike i njihovim kulturama postojao je i još uvijek je prisutan istodobno s osjećajem naklonjenosti prema njima. Takvi ambivalentni stavovi utjecali su na stvaranje konstrukcije o njima kao Drugima.
“Josephine Baker u Zagrebu.”
Časopis Svijet, 20. travnja 1929. god.
Josephine Baker bila je američko-francuska plesačica, pjevačica i glumica. Pojavljujući se na pozornici samo u suknjici od banana, postigla je uspjeh u Europi, značajno pridonoseći modi „burnih dvadesetih“ i stjecanju identiteta crne estetike i umjetnosti. Zagreb je posjetila 1929. godine.
“Crni” identitet
U hrvatskoj i jugoslavenskoj javnosti kroz popularnu kulturu, putopise, stripove i reklame afričke kulture prikazivane su kao na Zapadu. Džez i čarlston postali su pomodni, dok je Afrika u tisku predstavljana kao divlja, primitivna i egzotična. S druge strane, osobito nakon Prvog svjetskog rata, u Africi i među stanovništvom afričkog porijekla u dijaspori javlja se politička misao o “crnom” identitetu. Ideje panafrikanizma i negritude (négritude) začete u tom vremenu, kasnije su postale značajnim dijelom borbe za nezavisnost.
“I Zagrepčanka živi za charleston, pleše charleston i sanja o njemu…”
Časopis Svijet, 20. studenoga 1926. god.
Zagreb je 1920-ih slijedio svjetske trendove.
Međusobni utjecaji kultura
i imperativi tržišta
Afričke kulture pa tako i umjetnost nikada nisu postojale izolirano, već su oblikovane pod različitim utjecajima mijenjajući formu, funkciju i značenje tijekom vremena.
Pojavom kršćanstva i daljnjim širenjem islama u 19. i 20. stoljeću, mnoge umjetničke prakse povezane sa starim vjerama bivaju potisnute. U nekim slučajevima umjetnost u tom razdoblju postaje sredstvo za objašnjenje vremena obilježenog nasiljem i prisilom. Nakon Drugog svjetskog rata i borbi za oslobođenje od kolonijalnih vladavina u novo uspostavljenim državama umjetnost je počela izražavati nacionalni i kulturni identitet temeljen na pretkolonijalnim tradicijama.
Kako su novi trgovački proizvodi ulazili u lokalno gospodarstvo, a afrički umjetnici počeli izrađivati predmete za novo tržište urbanih Afrikanaca srednje klase i stranaca, mnoge su nove prakse zamijenile starije, a predmeti dobili novo značenje.
Leo Frobenius
1933. Kulturgeschichte Afrikas: Prolegomena zu einer historischen Gestaltlehre. Zürich: Phaidon Verlag.
Leo Frobenius (1873.-1938.), njemački etnolog, istraživao je afričke kulture i umjetnost. Skulpture Ife prvi su predmeti iz Afrike koje je smatrao umjetničkim djelima, a ne predmetima materijalne kulture. Svojim stavovima utjecao je na Léopolda Sédara Senghora, jednog od osnivača négritudea, nadahnutog crnačkim korijenima. On je ustvrdio da je Frobenius “vratio Africi njezino dostojanstvo i identitet.”