Indigo

Kaže se da je crvena boja revolucije, ali sudeći prema povijesti indiga čini se kao da je to plava. Indigo se smatra jednom od najstarijih boja i s vremenom su se oko njega nagomilala brojna značenja i legende koji vjerojatno proizlaze iz njegove kemijske nedokučivosti.

Naime, tkanina potopljena u boju isprva bude žućkasta i tek na zraku prilikom sušenja poprima plavu boju. Kada je u Njemačkoj 1897. godine dobivena prva kemijska sinteza indiga poništena je tisuće godina duga čarolija. Plava boja većinom se dobivala od lišća biljaka koje sadrže organski spoj indikan. Takve biljke prisutne su diljem svijeta, ali je najpoznatija indijska Indigofera tinctoria, odnosno biljka koja je postala glavni izvor plavog bojila u međukontinentalnoj trgovini.

Europa se s njime susrela još u antičko doba, a veza s Indijom vidljiva je u nazivu za boju koji dolazi od grčke riječi indikon. Međutim, indigo je dugo spadao u luksuznu robu. U Europi se tada intenzivno uzgajao vrbovnik (Isatistinctoria) koji je odlično bojao domaću vunenu tkaninu. Nakon otkrića morskog puta prema Indiji započinje novo razdoblje trgovanja tim bojilom. Uzgajivači vrbovnika izgubili su natjecanje s indigom koji je davao deset puta više boje i puno bolje se upijao u tkanine biljnog porijekla, osobito pamuk koji se također počeo uvoziti. Europska glad za plavom bojom potaknula je kolonizatore na osnivanje plantaža u Indiji i Amerikama gdje je već postojala tradicija uzgoja biljke. Zemlja se sve više uzimala za proizvodnju indiga umjesto hrane što je u Bengalu 1859. godine dovelo do niza „plavih“ pobuna (Blue Mutiny). Trebalo je 135 m²obradive zemlje samo za jednu ciglicu pigmenta. Naime, tako se oblikovao komprimirani prah indiga kako bi bio pogodan za dugoročna putovanja. Mislilo se da je to prirodan oblik indiga pa ga engleski rječnik iz 1616. godine definira kao „kamen donesen iz Turske“. Teret se nazivao „droga“ što je bio naziv za sušene začine pa se na taj način često krijumčario u trgovačkim brodovima. Za kilogram boje treba otprilike 100 kg biljke, a u prosjeku se prodavalo 160 tisuća kilograma godišnje.

Izum sintetskog indiga polako je označio kraj prirodnih boja. Anilin koji je važna sirovina za dobivanje umjetnih bojila naziv je dobio prema arapskom nazivu za indigo an-nil. Predmeti u muzejskim zbirkama potvrđuju veliku geografsku raširenost i skalu boja koja se postizala bojenjem indigom. Kako obično biva sa svim novotarijama hrvatski etnografi zabilježili su i otpor prema nezaustavljivom prodiranju plave boje u tradicijsku nošnju.